Što kršćani zapravo vjeruju o molitvi i natjecanju

Uđite u svlačionicu prije velike utakmice i pronaći ćete to: skupinu igrača pognutih glava, zatvorenih očiju, neki od njih šapuću. Možda kapelan vodi taj trenutak. Možda je to samo nekolicina suigrača u kutu koji to čine sami.

Sportaši se mole. Mnogi od njih. U svim sportovima, razinama i kulturama, to je jedan od dosljednih rituala u natjecanju. No ako ste se ikada pitali misli li itko od njih da Bog zapravo bira strane, postavljate bolje pitanje nego što možda mislite.

Neugodno pitanje koje kršćani ne vole priznati

Evo nečega zanimljivog: pitajte skupinu kršćanskih sportaša je li u redu moliti se za pobjedu, i većina će reći ne, iako neki to možda ipak čine. Postoji rašireni osjećaj da je molitva za pobjedu sebična, plitka ili na neki način uvreda Bogu koji vjerojatno ima veće brige.

Pa što kršćani zapravo vjeruju o tome? I drži li njihova teologija vodu pod pomnim ispitivanjem?

Što molitva jest (a što nije) u kršćanstvu

Kako biste razumjeli raspravu, pomaže razumjeti što kršćani uopće misle o molitvi. Po njihovom mišljenju, ona nije kozmički automat za prodaju. Ne ubacujete prave riječi i ne izvlačite rezultat koji želite. Kršćanska molitva shvaća se kao odnosna: stalan, iskren razgovor s Bogom koji se osobno zanima za detalje nečijeg života.

Apostol Pavao, jedan od najranijih i najutjecajnijih kršćanskih pisaca, opisao je kako se moli za ljude do kojih mu je stalo "noću i danju, najusrdnije." Slika nije nekoga tko recitira popis želja. To je netko duboko predan odnosu, koji donosi stvarne brige nekome komu vjeruje.

To uokvirivanje je važno jer mijenja pitanje s "Mogu li tražiti od Boga da mi pomogne pobijediti?" na "Što znači unijeti cijeli svoj život, uključujući natjecanje, u takvu vrstu odnosa?"

Argument za molitvu za pobjedu

Brian Smith, pisac iz organizacije Athletes in Action (službe koja izravno radi s natjecateljskim sportašima), iznosi argument koji jednostavno prosijeca kroz nelagodu: ako je prihvatljivo da se kirurg moli prije teškog zahvata ili da učitelj traži mudrost prije teškog razgovora, zašto bi sportaševa molba za pomoć u natjecanju bila drugačija?

Logika je dosljedna. Kršćani vjeruju da se Bog zanima za obične detalje života, a ne samo za dramatične trenutke. Ako je molitva praksa priznavanja ovisnosti o Bogu u svakodnevnim stvarima, onda sport nije iznimka. To je samo još jedna arena u kojoj se to događa.

Kršćanski pisac C.S. Lewis jednom je primijetio da Bog nije takvo biće koje smatra ljudske brige previše trivijalnim da bi ih primijetilo. Isti onaj Bog za kojeg kršćani vjeruju da drži svemir na okupu, vjeruju i da primjećuje istegnutu zadnju ložu i jedanaesterac. Smatrate li to utješnim ili apsurdnim vjerojatno ovisi o vašoj polaznoj točki, ali to vrijedi razumjeti u vlastitom kontekstu.

Što Biblija zapravo kaže o tome

Kršćanski sportaši koji se mole prije natjecanja često ukazuju na rečenicu iz jedne Pavlove poslanice: "Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju" (1. Korinćanima 10,31). Naglasak nije na ishodu. Naglasak je na usmjerenju. Ideja je da se i najobičnije aktivnosti, uključujući sport, mogu obavljati na način koji odražava nešto veće od osobnog postignuća.

Drugi odlomak koji se često spominje je iz Ivanova evanđelja, gdje Isus kaže: "Bez mene ne možete učiniti ništa" (Ivan 15,5). Za kršćanske sportaše ta rečenica potpuno preusmjerava natjecanje. Molitva nije trik za poboljšanje učinka niti ritual za sreću. To je priznanje ovisnosti, koje zapravo govori: Ovo ne radim sam, i znam to.

Zanimljivija tvrdnja: iskrena molitva mijenja vas

Možda psihološki najzanimljiviji argument u kršćanskom poimanju sportaške molitve uopće nije o pobjeđivanju. Riječ je o tome što se događa osobi koja se moli.

Katolički teolog 20. stoljeća Herbert McCabe to je ovako izrazio: dođite Bogu s onim što stvarno želite, a ne s onim za što mislite da biste trebali željeti. Ako želite pobijediti, molite se za to. Nemojte se pretvarati da želite svjetski mir kad je ono što vam je zapravo u srcu prvenstvo. Iskrena molitva, ona prava, jest ona koja nekamo vodi.

McCabeov stav, koji ponavljaju i sportaši i treneri iz vjerničke zajednice, jest da autentična molitva na neki način tijekom vremena proširuje čovjekove želje. Počinjete moleći za pobjedu. Na kraju se nađete moleći za snagu da se natječete s integritetom, za suigrača koji prolazi kroz nešto teško, za karakter da dobro podnesete poraz. Semafor počinje smanjivati važnost u kadru. Nešto drugo raste.

Bez obzira dijelite li to vjerovanje ili ne, to je uvjerljiv opis kako praksa i namjera s vremenom mogu oblikovati nečije vrijednosti.

Što sportaši kažu da zapravo rade

Vrijedi ozbiljno shvatiti ono što kršćanski sportaši opisuju kada govore o molitvi prije utakmice. Vrlo malo njih tvrdi da vjeruje kako će im Bog dodijeliti pobjedu jer su lijepo zamolili. Većina opisuje nešto bliže ovome: način usredotočenja, priznavanje da ishod nije u potpunosti u njihovim rukama, te povezivanje s nečim većim od samog trenutka.

U tom smislu, čak i skeptik može prepoznati psihološku funkciju, vrstu utemeljenja koje pružaju meditacija, vizualizacija ili rituali usredotočenja. Razlika je, za kršćane, u tome što oni vjeruju da je Netko na drugoj strani tog razgovora doista tamo.

Bira li Bog strane?

Iskren kršćanski odgovor, možda iznenađujuće, jest: obično ne na način na koji ljudi pretpostavljaju.

Većina teološki ozbiljnih kršćana ne vjeruje da Bog navija za njihov tim onako kako to čini navijač. Ono u što vjeruju jest da je Bog prisutan u iskustvu, u tome kako sportaš podnosi pritisak, kako se odnosi prema protivnicima, kako reagira na neuspjeh i kako se nosi kada su ulozi visoki. Ishod utakmice može, ali ne mora odražavati bilo kakvu božansku intervenciju. Karakter izgrađen u procesu vjernog natjecanja, rekli bi, jest poanta.

Stoga je molitva prije utakmice manje "Bože, molim te daj da pobijedimo" a više "Bože, budi sa mnom u ovome. Pomozi mi da se dobro natječem, i što god se dogodi, neka to nešto znači."

To je verzija molitve koju bi i nevjernik teško mogao u potpunosti odbaciti.

Zašto je važno i izvan sporta

Razlog zašto vrijedi postaviti ovo pitanje, čak i ako vas vjera ne zanima, jest taj što dotiče nešto dublje o tome kako ljudi pronalaze smisao u natjecanju. Sport, u svom najboljem izdanju, nikada nije samo o pobjeđivanju. Riječ je o tome što otkrijete o sebi pod pritiskom, što dugujete svojim suigračima i što radite kada je sve na kocki.

Kršćanski sportaši rekli bi da im molitva pomaže održati tu perspektivu da im ne izmakne. Tako se prisjećaju, u žaru natjecanja, da su više od svojih rezultata.

Bez obzira sluša li Bog ili ne, ispostavlja se da to nije loša stvar koje se valja prisjetiti.

Inspirirano materijalima iz Athletes in Action (athletesinaction.org), sportske službe koja služi natjecateljskim sportašima na svakoj razini.