Što kršćani zapravo vjeruju o molitvi i natjecanju

Uđite u svlačionicu prije velike utakmice i pronaći ćete to: skupinu igrača pognutih glava, zatvorenih očiju, neki od njih šapuću. Možda kapelan vodi taj trenutak. Možda je to samo nekoliko suigrača u kutu koji to čine sami od sebe.

Sportaši mole. Mnogi od njih. Kroz različite sportove, razine i kulture, to je jedan od najpostojanijih rituala u natjecanju. No, ako ste se ikada zapitali misli li itko od njih doista da Bog bira strane, postavljate bolje pitanje nego što možda mislite.

Neugodno pitanje koje kršćani ne vole priznati

Evo nečega zanimljivog: pitajte skupinu kršćanskih sportaša je li u redu moliti za pobjedu, i većina će reći ne, iako neki to ipak čine. Postoji raširen instinkt da je moliti za pobjedu sebično, površno ili na neki način uvreda Bogu koji, navodno, ima veće brige.

Dakle, u što kršćani zapravo vjeruju u vezi s tim? I održava li se njihova teologija pod pomnim ispitivanjem?

Što molitva jest (a što nije) u kršćanstvu

Da bismo razumjeli raspravu, pomaže razumjeti što kršćani uopće misle o molitvi. Po njihovu shvaćanju, ona nije kozmički automat. Ne ubacujete prave riječi i ne dobivate željeni rezultat. Kršćanska molitva shvaća se kao odnosna: trajan, iskren razgovor s Bogom koji se osobno zanima za pojedinosti čovjekova života.

Apostol Pavao, jedan od najranijih i najutjecajnijih kršćanskih pisaca, opisivao je svoju molitvu za ljude do kojih mu je bilo stalo "noću i danju, najusrdnije." Slika nije netko tko izgovara popis želja. To je netko duboko uključen u odnos, tko stvarne brige iznosi onome u koga se pouzdaje.

Taj okvir je važan, jer mijenja pitanje s "Mogu li tražiti Boga da mi pomogne pobijediti?" na "Što znači unijeti cijeli svoj život, uključujući natjecanje, u takav odnos?"

Argument u prilog molitvi za pobjedu

Brian Smith, pisac iz Athletes in Action (službe koja izravno radi s natjecateljskim sportašima), iznosi argument koji jednostavno raspršuje neugodu: ako je prihvatljivo da kirurg moli prije teškog zahvata, ili da učitelj zatraži mudrost prije teškog razgovora, zašto bi sportaševa molba za pomoć u natjecanju bila drukčija?

Logika je dosljedna. Kršćani vjeruju da se Bog zanima za obične pojedinosti života, ne samo za dramatične trenutke. Ako je molitva praksa priznavanja ovisnosti o Bogu u svakodnevnim stvarima, onda sport nije iznimka. To je samo još jedna arena u kojoj se to očituje.

Kršćanski pisac C.S. Lewis jednom je primijetio da Bog nije ono biće koje smatra ljudske brige preznatnima za primijetiti. Isti Bog za kojeg kršćani vjeruju da drži svemir na okupu, vjeruju i da primjećuje istegnutu mišicu zadnje lože i jedanaesterac. Hoćete li to smatrati utješnim ili apsurdnim vjerojatno ovisi o vašoj polazišnoj točki, ali vrijedi to razumjeti pod vlastitim uvjetima vjere.

Što Biblija zapravo kaže o tome

Kršćanski sportaši koji mole prije natjecanja često upiru na rečenicu iz jedne od Pavlovih poslanica: "Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite" (1. Korinćanima 10,31). Naglasak nije na ishodu. On je na usmjerenju. Ideja je da se i najobičnije aktivnosti, uključujući sport, mogu obavljati na način koji odražava nešto veće od osobnog postignuća.

Drugi odlomak koji se često spominje je iz Evanđelja po Ivanu, gdje Isus kaže: "bez mene ne možete učiniti ništa" (Ivan 15,5). Za kršćanske sportaše ta rečenica posve preoblikuje natjecanje. Molitva nije trik za bolji učinak ni ritual za sreću. Ona je priznanje ovisnosti, kao da se kaže: Ne činim ovo sam, i znam to.

Još zanimljivija tvrdnja: iskrena molitva mijenja vas

Možda psihološki najzanimljiviji argument u kršćanskom pogledu na sportašku molitvu uopće nije o pobjeđivanju. On je o tome što se događa s osobom koja moli.

Katolički teolog 20. stoljeća Herbert McCabe izrazio je to ovako: dođite Bogu s onim što doista želite, a ne s onim što mislite da biste trebali željeti. Ako želite pobijediti, molite za to. Nemojte se pretvarati da želite mir u svijetu, ako vam je u srcu prvenstvo. Iskrena molitva, ona prava, jest ona koja negdje vodi.

McCabeova poanta, koju odjekuju sportaši i treneri u zajednici vjere, jest da autentična molitva s vremenom proširuje čovjekove želje. Počnete moleći za pobjedu. S vremenom se nađete kako molite za snagu da se natječete s integritetom, za suigrača koji prolazi kroz nešto teško, za karakter da dobro podnesete poraz. Semafor počinje biti sve manji u kadru. Nešto drugo raste.

Bez obzira dijelite li to vjerovanje, riječ je o uvjerljivu opisu kako praksa i nakana mogu s vremenom oblikovati vrijednosti pojedinca.

Što sportaši kažu da zapravo rade

Vrijedi ozbiljno shvatiti ono što kršćanski sportaši opisuju kada govore o molitvi prije utakmice. Vrlo malo njih tvrdi da vjeruje kako će im Bog uručiti pobjedu zato što su lijepo zamolili. Većina opisuje nešto bliže ovome: način usredotočenja, priznanja da ishod nije posve u njihovim rukama, i povezivanja s nečim većim od samog trenutka.

U tom smislu, čak i skeptik može prepoznati psihološku funkciju, onu vrstu uzemljenja koju pružaju meditacija, vizualizacija ili rituali usredotočenja. Razlika je, za kršćane, što oni vjeruju da je Netko s druge strane tog razgovora doista ondje.

Bira li Bog strane?

Iskren kršćanski odgovor, možda iznenađujuće, glasi: obično ne na način na koji ljudi pretpostavljaju.

Većina teološki ozbiljnih kršćana ne vjeruje da Bog navija za njihovu momčad onako kako navija navijač. Ono u što vjeruju jest da je Bog prisutan u iskustvu, u tome kako sportaš podnosi pritisak, postupa s protivnicima, reagira na neuspjeh i drži se kada su ulozi visoki. Ishod utakmice može, ali i ne mora odražavati bilo kakvu božansku intervenciju. Karakter izgrađen u procesu vjernog natjecanja, rekli bi oni, jest ono bitno.

Stoga je molitva prije utakmice manje "Bože, molim te, daj nam pobijediti" a više "Bože, budi sa mnom u ovome. Pomozi mi da se dobro natječem i, štogod se dogodilo, neka to nešto znači."

To je inačica molitve koju bi i nevjernik teško posve odbacio.

Zašto je to važno i izvan sporta

Razlog zašto vrijedi postaviti to pitanje, čak i ako vas vjera ne zanima, jest taj što dotiče nešto dublje o tome kako ljudi pronalaze smisao u natjecanju. Sport, u svom najboljem izdanju, nikada nije samo o pobjeđivanju. Riječ je o onome što otkrijete o sebi pod pritiskom, o tome što dugujete svojim suigračima i o tome što činite kada je sve na kocki.

Kršćanski sportaši rekli bi da im molitva pomaže da im ta perspektiva ne izmakne. Tako se sjećaju, u žaru natjecanja, da su više od svojih rezultata.

Slušao Bog ili ne, ispada da to nije loše imati na umu.

Na temelju materijala iz Athletes in Action (athletesinaction.org), sportske službe koja služi natjecateljskim sportašima na svim razinama.